Pretpostavimo da je u pitanju neka veća greška, na primer, ukrao je čokoladnu bananicu u prodavnici I neko vam je to upravo javio.
Razmislite kako biste reagovali I zaokružite jedan od ponuđenih odgovora:
- Poludim I urlam na dete pola sata
- Detaljno ispitujem dete kako se to dogodilo
- Pokušavam da otkrijem ko je na njega uticao I da li ga je nagovorio
- Pozivam dete mirnim glasom da razgovaramo I onda mu detaljno objašnjavam šta je pogrešilo
- Ništa od navedenog
Sem odogovora pod 5 svaki od ponuđenih bi se mogao nazvati pogrešnim.
Kada znate da je dete napravilo neku grešku, bez obzira koliko je velika, pripremite se na sledeće…
- Ako ste besni I niste sposobni da mirno razgovarate – nemojte to ni da činite u tom trenutku. Sačekajte da se smirite I tek kada ste spremni za razgovor onda ga započnite.
Preporučujem duboko disanje ili kratku šetnju ali dok se ne smirite ni ne pokušavajte da obavite razgovor sa detetom.
- Kada se smirite dovoljno da razgovarate onda se spremite na razgovor u kome ćete – pre svega I uglavnom – da slušate.
Ako je dete svesno da je pogrešilo sasvim je nepotrebno da u razgovoru to naglašavate, da mu “nabijate na nos”, da ponavljate sto puta… ništa od toga neće promeniti situaciju.
Trebalo bi da dozvolite detetu da ispriča šta se I kako dogodilo bez prekidanja, upadica I komentara. Prosto, treba da čujete sve onako kako je to dete videlo I doživelo. Biće teško to izvesti ali je neophodno, verujte. Kada dete završi onda ga pitajte da vam pojasni ako nešto niste dobro razumeli ali bez zajedljivih komentara. VEOMA je važno da shvatite kako se vaše dete OSEĆALO, u toku te situacije, ubrzo nakon toga kada je shvatilo grešku I sada, dok razgovarate. To će vam pomoći da se na pravi način postavite prema toj situaciji. Verovatno ćete shvatiti šta je uticalo na to da vaše dete postupi na određeni način.
- Ne tražite krivca u nekom drugom. Možete da primite k znanju da je neko imao uticaj na vaše dete da napravi grešku ali to ne treba da bude važno u vašem razgovoru. Ako je vaše dete pogrešilo, bez obzira ko je na njega uticao, treba da samostalno snosi odgovornost za sopstveni postupak. Ako optužujete nekog drugog da je nagovarao vaše dete I tog drugog smatrate krivcem, nećete pomoći svom detetu. Sledećeg puta u razgovoru sa vama o nečemu što je pogrešilo vaše dete će pokušati da skine odgovornost sa sebe. Verovatno će ponovo navesti kako je na njega uticala neka osoba ili su krive okolnosti, neće preuzimati odgovornost na sebe. Ako dete ne preuzima odgovornost za svoje postupke mala je verovatnoća da će popraviti svoje ponašanje. Onaj kome su uvek krivi neki drugi ljudi I neke okolnosti za loše ponašanje, taj će ići iz greške u grešku, posmatrajući sve svoje postupke kao “sudbinu”. Sigurno ne biste želeli da se tako ponaša vaše dete.
- Kada čujete kako se dete osećalo I kakva je bila situacija, pokušajte da pomognete detetu da sagleda situaciju na drugačiji način. Pitajte dete da odgovori samo – šta je bilo možda bolje ili pametnije da uradi u situaciji u kojoj je pogrešilo.
- Pokažite detetu razumevanje I sopstvenu brigu. Neka mu nakon vašeg razgovora bude jasno da vama nije lako što je napravilo grešku ali da vam je veoma bitno da je nešto iz te situacije naučilo. Ohrabrite ga I učinite da veruje da može drugačije da se ponaša, mnogo trezvenije I zrelije, da ga vi podržavate da razmišlja o svojim postupcima I da svoje iskustvo koristi da poboljša svoje ponašanje.


